Administracija administracija
„Čovek se od svega na svetu najviše boji misli - više od propasti - čak i više od smrti...”
Početna   O nama   Repertoar   Velika scena   Mala scena   Dečja scena   Kontakt
Space Space Space
 

linija
 
Rezervacije
Detaljno uputstvo za on-line rezervaciju možete naći ovde.

Slobodna mesta i uslovi dostupnosti ulaznice možete naći ovde.
Space
 rezerviši ulaznicu
 
 
Space
  PRESS
   
 
 
Predstava „Događaj u stanu broj 2“ je zasluženo osvojila sve glavne nagrade na nedavno završenom festivalu „Joakim Vujić“ koji je tradicionalno (ali ne uvek obavezno i pravedno) u zasenku „Sterijinog pozorja“... »
 
Space
DANAS (30. 05. 2010.)
 
 
Space
 
PRESS CENTAR  
 
Space
 

Večernje novosti (8. februar 2009.)

DOUŠNICI SVOJOM VOLJOM

Na sceni Teatra „Bojan Stupica“ nedavno smo premijerno videli novu inscenaciju drame Dragoslava Mihailovića „Protuve piju čaj“, sa rediteljskim potpisom Juga Radivojevića, u izvođenju ansambla Šabačkog pozorišta. Brojna glumačka ekipa (u predstavi ima četrnaest likova), pokazala je beogradskoj publici da bez treme može da igra u prestonici, i da „provincijsko pozorište“ i loš teatar mogu da se dogode svuda, u bilo kojoj svetskoj metropoli. A kao razlog za svoju 83. režiju u karijeri (za 15 sezona), Jug Radivojević izdvaja emotivni momenat - Mihailovićeve „Protuve“ opsedale su ga skoro desetak godina.

- To je jedan od komada koje sam vrteo po glavi, i čekao neku zgodnu priliku da ga „uhvatim“. Iako je Mihailović dramu pisao u jednom drugom tranzicionom vremenu, nama se danas opet dešava neka naša tranzicija, i mene je najviše zanimalo šta se događa sa običnim „malim“ ljudima i njihovim sudbinama. Jer, mi u pozorištu, uglavnom, tražimo komade koji će govoriti o vlasti, državnicima, velikim temama i idejama, a ovo je priča koja govori o 98 odsto nas koji živimo obične živote, i koji smo ugurani u vreme u kojem se definitivno ne snalazimo - kaže Radivojević.

Prva rečenica u predstavi je obaveštenje spikera na železničkoj stanici da voz u startu kasni tri sata. Koliko vas je ova simbolika naše zbilje tematski vezala za komad?

- Naši vozovi ili kasne tri sata u startu, ili nikada ne polaze zbog nekih razloga, ili nikada ne stižu tamo gde su krenuli, i to su sigurno one simbolične kategorije koje emotivno diraju, jer odjednom shvatate gde ste u čitavom ovom sistemu. Ono što je, naravno, takođe uzbudljivo, jeste fantastičan raspon Mihailovićevih likova koji žive u staničnoj kafani - od prostitutke, nosača kofera, bivšeg direktora, do umetnika koji iz određenih razloga nije napravio karijeru, iako je imao veliki potencijal. Taj raspon se preslikava na narod, na kolektiv, i postaje priča o nama danas.

Kako doživljavate tu tradiciju balkanske kafane u srpskoj književnosti i dramaturgiji - da li ona, zbog svoje popularnosti, olakšava rad reditelja?

- Kafana je velika istina, zato je za pisce uvek bila zanimljiva i uzbudljiva. Tu se čovek demaskira u svakom smislu, pozitivnom i negativnom, i pokazuje svoj karakter do kraja. Kafana je, naročito u našoj kulturi, postala mitsko mesto na kojem su se donosile čak i neke važne državničke odluke, i zbog te pozicije koju uživa, bogate „galerije“ likova koji kroz nju prolaze, i samog žanra, jeste zahvalna za rad - bez obzira što je priča „Protuva“ tužna, kroz nju progovara i naš prepoznatljiv humor. Predstava, međutim, ne može da živi samo na tome. Zato smo se trudili da uspostavimo živost, autentičnost, dokumentarni izraz koji omogućava uverljivost, da od starta „preskočimo rampu“ i da se sjedinimo sa publikom.

Stanična kafana u „Protuvama“ takođe je metaforična i neprikladnog naziva - zove se „Gračanica“?

- Meni je bilo važno da pokažem da smo mi danas do te mere devalvirali u svemu, da čak i kafanama dajemo neprikladna imena. „Gračanica“, i to ispisana latinicom, činila mi se kao dobra ilustracija za to.

Sa druge strane, ako bi se na prvi pogled pravio nekakav „kroki“ predstave, moglo bi da se pomisli da su za sve zlo koje nam se dogodilo krivi političari, policajci, doušnici, „pešadija“ i Crnogorci?

- Nikada na taj način nisam bio isključiv, verujem da smo svi pomalo krivi za ono što nam se dešava u životu. Lično, pristalica sam Volterove ideje da svako prvo treba da uredi sopstvenu baštu i da se bavi svojim mikroprostorom, a da će puno tih sređenih malih prostora napraviti i onaj veliki koji će izgledati mnogo bolje. U predstavi jeste činjenica da kao negativnost u našem životu stoji policijska presija koju država vrši nad ljudima. Ali, to nije samo kod nas, tako je manje-više svuda u svetu. Pravi problem su, zapravo, ljudi koji pristaju da budu doušnici i da na taj način sarađuju. Dragoslav Mihailović, kao čovek čiju biografiju dobro znamo, sa punim pokrićem je pisao o tome. Uz njegovu dozvolu i minimalnu adaptaciju, doba IB preveo sam u današnje vreme. A ono što nas danas „žulja“ je i taj odnos sa Crnom Gorom, i ja sam samo pokušao da pokažem besmisao sukoba na izmišljenoj nacionalnoj osnovi, čije posledice mogu da budu vrlo tragične. U kritičkom smislu, to su neke kategorije koje smo uspostavljali u komadu. Meni je ipak bilo važnije nešto drugo - pravo, ljudsko, emotivno i uzbudljivo prepoznavanje kako nam sopstveni životi ponekad izmiču i prolaze mimo nas, kako „cure“, a ne moraju. Tu je bio naš vapaj - mogli bismo mnogo bolje da živimo ako bi više mislili na sebe i svoje bližnje.

NASLEĐE OD OCA

VAŠ lični voz, kako vidimo, brzo ide, nikada ne kasni, i uvek stiže tamo gde je naumio?


- Profesor Egon Savin govorio nam je dok smo studirali da je, kad koncipiramo komad koji treba da radimo, najvažnije da ne „uđemo“ u pogrešan voz. Jer, ako se to desi, onda stižemo tamo gde nismo želeli da odemo. Za mene je to bilo simbolično naravoučenije, i stalno sam se trudio, i lično i profesionalno, da nekako ne pogrešim voz. Izabrao sam liniju koja ide na „put oko sveta“, jedno vrlo dugačko putovanje, i nikada nisam bio pristalica instant poslova i instant uspeha. Volim voz koji traje, a od oca koji je bio veliki radnik, nasledio sam karakter - i ja stalno imam potrebu da radim. Ne pravim razliku gde i sa kojim glumcima. U svaku režiju ulazim sa istim uzbuđenjem i emocijama, i možda u tom smislu taj voz u koji sam ušao nije kasnio u startu, i danas ide stabilno, ne iskače iz šina, i ne kvari se usput. Gde će da stigne, to nikada ne znamo.

Radmila Radosavljević




Ostali tekstovi:

DANAS: DOGAĐAJ
BLIC: TIKVE, ČAJ I RESAVSKI
VEČERNJE NOVOSTI: DOUŠNICI SVOJOM VOLJOM
POLITIKA: TUGA, OKRUTNOST, HUMOR



 
 
   
Sabacko pozoriste  

+381 15 353 959
+381 15 353 954

Karadjordjeva 22

teatar@gromnet.net

Početna
O nama
Repertoar
Velika scena
Mala scena
Dečija scena
Kontakt
Rezervacije
Prijave za
mesečni repertoar
Newsletter
Anketa
Gostovanja
Sponzori
Download
 
Menadžment
Ansambl
Video
Arhiva
Marketing
Linkovi
Produkcija
Knjiga utisaka
Press centar
Galerija fotografija
Podrška korisnicima
Festivali-gostovanja
Nagrade i priznanja
Blog
45. Festival Joakim Vujić
46. Festival Joakim Vujić
 
Alezzo